- Piše: Borivoje Ćetković

„Nije lako biti američki neprijatelj, ali je teško biti i njihov prijatelj” (H. Kisindžer) Naš diktator, inače udžbenčki primjer marionete, učinio je veliku grešku- Amerima je bezrezervno vjerovao. Dok im je bio potreban, sve su mu tolerisali i pomagali mu, a nakon obavljenog posla, doživio je sudbinu mnogih svojih kolega- okrenuli su mu leđa

i za njih je postao prošlost.

Najnovija afera „Atlas” suočila je diktatora sa najvećom krizom u njegovoj tridesetogodišnjoj tiraniji. Imao je i prije afera napretek, čak i dvije rekordnih međunarodnih razmjera: aferu S.Č. i duvansku aferu. I preživio je zahvaljujući podršci svojih stranih gazda, a pomogla mu je i opozicija-svojim političkim djelovanjem još više je ojačala njegovu moć. Gospodar je imao sreće s opozicijom jer mu je omogućila da postane rekorder u dužini vladanja ne samo u regionu već i šire.

Ako mu opozicija nije stvarala neke velike probleme, niti ga je usporavala na njegovom „pobjedničkom putu”, sreće nije imao s najbližim saradnicima. Tek što se zaboravio jedan Knežević (Ratko), pojavi se drugi –Duško, predsjednik Atlas grupe. On je iz Londona objavio niz dokumenata protiv gospodara- optužio ga da je pokrivao njegove dugove na karticama, plaćao mu odmor u Dubaiju i garantovao za njegove kredite. Migovo uzimanje koverte priča je za sebe, kopromitujuća i za njega i za DPS. Gospodar je negirao optužbe svog nekadašnjeg intimusa, ali je ostao mučan utisak- predsjednik naše države mora da se javno brani i dokazuje da Knežević nije sipao i šakom i kapom i njemu i DPS- u. On, jedan od najbogatijih vladara, da spane na tako niske grane da mu prijatelji plaćaju ljetovanje, i da uživa o njihovom trošku.

Način na koji se vladar branio od teških optužbi bivšeg prijatelja govori nam da više nije onaj nama dobro poznati stari gospodar koji je olako izlazio na kraj s oponentima i ubjedljivo iznosio svoje argumente. Ničim ograničena tridesetogodišnja vladavina učinila je svoje: potpuno je izgubio sposobnost da sagleda realnu situaciju u kojoj se nalazi. Pada iz greške u grešku, pojavljuje se u TV emisijama i traži dijalog s novinarima, a treba da odgovara na njihova pitanja. I partija mu se urušila- ključnih ljudi nema u političkom životu. Sveto, nekadašnji partijski ideolog, a sadašnji šef kriminalne grupe, tavori u egzilu, Filip se odavno ne čuje, a Milicu je makao daleko od sebe- dobila je posao u Americi. Za nekada moćni poslanički klub DPS- a važi ona narodna „spala kuća na mrzana”. I suverenistički blok odavno je pocijepan- nekadašnji koalicioni partneri sada su gospodarevi ljuti protivnici. Iz Londona stigla je još jedna mnogo nepovoljnija vijest za gospodara. Naime, bivši ambasador Velike Britanije u Jugoslaviji ser Ajvor Roberts u autorskom tekstu navodi da „Milo Đukanović i pored svih kvaliteta i dostignuća, sada pripada prošlosti”. I dodaje: „Vrijeme je da mu se kaže hvala i zbogom”. Ser Roberts vidi Duška Markovića kao mogućeg naslednika gospodarevog, a posebno je oduševljen Igorom Lukšićem- „sjajnom zvijezdom sledeće generacije”. Da li je bivši britanski ambasador iznio samo svoje mišljenje, ili je glasnogovornik moćnika koji odlučuju o našem gospodaru, ostaje da nagađamo, mada je, van svake sumnje, Zapad još od Trampovog izbora za predsjednika SAD, promijenio odnos prema predsjedniku Crne Gore.

Zvezdano vrijeme gospodareve vladavine završeno je učlanjenjem Crne Gore u NATO, bez pitanja građana. Njegova upotrebna vrijednost je voda koja je protekla. Ipak se ne da tako lako. Sada građane plaši ruskim imperijalizmom, srpskim nacionalizmom, Srpskom pravoslavnom crkvom – poistovjetio je sebe sa Crnom Gorom i proglasio s jedinim njenim čuvarem. „Crni petak” mu, ipak, dolazi. Mantru o ulasku u EU stalno ponavljaju režimski mediji- a on ovakav kakav je nije za Brisel. Šta nam je činiti? U rušenju diktature osloniti se samo na strani faktor, na spasitelja spolja bilo bi pogrešno. Eventualni pritisak stranih gazda na našeg diktatora mora imati i podršku moćnog unutrašnjeg pokreta otpora, tj. masovnih, osmišljenih građanskih protesta.

---